preskoči na sadržaj
Novinarska grupa

OSMAŠI U VUKOVARU

Piše: Patricija Runjak, 8. a

24. siječnja 2017. krenuli smo na dvodnevnu terensku nastavu u Vukovar. Budući da do Vukovara ima četiri sata vožnje, već smo u 4:15 morali biti ispred škole. Ušli smo u autobus, ali nismo baš bili pričljivi. Razbudili smo se tek na odmorištu, gdje smo susreli učenike ostale četiri škole koje su također krenule u Vukovar.

Nakon poduže vožnje dočekali su nas domaćini sa sendvičima. Smjestili su nas u hostel Dubrovnik, koji je zapravo preuređena bivša vojarna. Ondje smo slušali prva dva predavanja. Iako su predavači bili zaista dobri, čini mi se da su često ponavljali iste podatke i opisivali iste događaje. Ručali smo pa krenuli u obilazak Gradskog muzeja Vukovar i  Muzeja vučedolske kulture. Odveli su nas i do ušća rijeke Vuke u Dunav, koji je zimi doista prekrasan. Vratili smo se u hostel, gdje smo se raspakirali i kratko odmorili. Potom smo dva sata mogli samostalno razgledati centar grada. Nakon večere svi smo se uputili u disko. Nismo imali ništa protiv što su ondje bili i učenici drugih škola. Što nas je više, zabavnije je. Mnogo nas je plesalo, no tu večer igrala se rukometna utakmica između Hrvatske i Španjolske pa je bilo dosta onih koji su se zavukli u kut i pratili je. Vratili smo se u sobe. Mogli smo se do 23:30 slobodno družiti po sobama, a onda na spavanje. Na našu nesreću, profesori su „kampirali“ taman ispred naših vrata! Nismo se mogli ni maknuti! Nema veze, mi smo se u svojim sobama još dugo družili.

Drugi dan našeg posjeta Vukovaru započeo je pakiranjem stvari i doručkom. Započeo je  višesatni obilazak memorijalnih lokaliteta kroz koje nas je vodila jedna jako zanimljiva vodičica. Znala je privući našu pažnju i prilično smo je pozorno slušali. Na nas je snažan  dojam ostavila masovna grobnica Ovčara. Križevi koji su dostojanstveno stajali zabijeni u zemlju pokrivenu snijegom u nama su izazvali veliko poštovanje. Nismo se usudili glasno razgovarati. Posjetili smo zatim mjesto u kojem je u deset metara dubokoj jami  pokopano 200 ljudi. Žrtve su bile prisiljene stati na rub jame i potom su streljane. Njima  u čast u blizini je zasađeno dvjesto borova. Ispričali su nam kako se još uvijek neki smatraju nestalima jer se nije utvrdilo da su izgubili život niti su pronađeni njihovi posmrtni ostatci.

Da, na svim smo tim mjestima bili bez riječi, tihi kao bubice jer smo znali da je svaka  izgovorena riječ neprimjerena i suvišna. Žrtve sve govore. Dok sam gledala bijelu ravnicu kojoj kao da nema kraja, pomislila sam kako ti ljudi zaista nisu imali velikih šansi za preživljavanje i bijeg. Čak su i ranjenike naknadno premlaćivali. Nakon obilaska poznatog vodotornja krenuli smo prema bolnici, koja, naravno, i danas radi, a bila je brojnim Vukovarcima zaklon u najtežim trenutcima rata jer „bolnicu se nije smjelo napadati“. Posjetili smo Muzej Vukovarske bolnice, gdje su nam rekli koliko je velik bio doprinos požrtvovnog osoblja bolnice u ratu. Na operacijskom stolu koji smo vidjeli izvedeno je više od 2000 težih i još mnogo manjih operacija, ondje je spašeno tisuće života. Medicinsko je osoblje moralo prolaziti miniranim putem do bunara s čistom vodom. Mnogi su tako nastradali pod granatama. Voda se zatim morala prokuhavati kako bi se mogla koristiti pri liječenju ranjenih i bila je važna svaka kap. Uvjeti su zaista bili neljudski i strašni. Nakon prezentacije o vrijednosti mira uslijedio je kviz znanja. Vidjelo se koliko smo pažljivo pratili i pamtili sve o čemu smo slušali tijekom dva dana provedena u Vukovaru. Naša je škola ponosno zauzela drugo mjesto.

 

Neka se ne zaboravi.

 

U kasnim popodnevnim satima krenuli smo prema Zagrebu. Bili smo umorni, ali još uvijek pod dojmom svega što smo vidjeli i čuli u Vukovaru. Usprkos strašnim stradanjima koja su se ondje događala tijekom Domovinskog rata, razmišljala sam kako smo danas mirni što Vukovar i dalje čuva istočne granice naše zemlje. 




Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Sanja Lijović   datum: 2. 2. 2017.

CRNA KRALJICA NA KRALJIČINOM ZDENCU

Znate li da smo vidjeli Crnu Kraljicu na Kraljičinom zdencu? Kraljičin je zdenac izvor pitke vode potoka Kraljevca, a nalazi se na nadmorskoj visini od 529 metara. Ime je dobio po glasovitoj medvedgradskoj Crnoj Kraljici koja je u prvoj polovici 19. stoljeća ovdje imala svoj majur. Pretpostavlja se da je ona bila Barbara Celjska, supruga ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog. Život ove žene iznimne ljepote bio je razuzdan i poročan, bavila se alkemijom i voljela se odijevati u crno zbog čega je u hrvatskom narodu ostala zapamćena kao Crna Kraljica.

S kime smo se zapravo susreli? Budući da javna ustanova Park prirode Medvednica i Rotary klub Zagreb-Medvedgrad organiziraju obnovu Kraljičinog zdenca, tom su prigodom članovi Družbe vitezova zlatnog kaleža iz Donje Stubice odigrali igrokaz Crna Kraljica. Udruga djeluje već deset godina na prostorima Lijepe Naše, a i šire. Najstarija su takva skupina u Hrvatskoj, a osim njih danas postoji još pet takvih udruga. Kostime za svoje nastupe izrađuju sami i uz pomoć prijatelja, a metalne su oklope naručili iz Češke. U igrokazu smo imali priliku vidjeti jedan isječak iz Barbarine svakodnevice. Kako bi dokazala svoju snagu i okrutnost, ona mačem ubija dva viteza koja su joj se pokušala suprotstaviti. Mi smo se gledajući ovaj igrokaz uvjerili u moć Crne Kraljice, ali nje se danas više ne trebamo bojati. Možemo slobodno i bezbrižno šetati šumom i uz žubor njezina zdenca uživati u ljepoti prirode.

Priloženi dokumenti:
Muci li te nesto final.ppt

 
« Studeni 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji


 


 

 



 


 


 


 

 


 

 


 

 


 





preskoči na navigaciju