preskoči na sadržaj
Novinarska grupa

VELIKO SRCE

Intervju s gospođom Josipom Galić, volonterkom u Africi, afrička imena: Jopati, Wayrimu Josephine                                                                                        

Piše: Novinarska grupa, pitanja sastavljali Stjepan Dumić i Lea Martinović, 6. a

U listopadu je kao posebna gošća Dana kruha našu školu posjetila gospođa Josipa Galić.  Učenicima je iznimno zanimljivo govorila o svojem putovanju u Afriku. Saznali smo tada da je malo nekome mnogo te da je vrlo lako usrećiti druge, za to nam nije potreban novac, već veliko srce ispunjeno ljubavlju. Željeli smo saznati što više o Josipinim putovanjima pa smo joj postavili nekoliko pitanja.

 

1. Gospođo Galić, što ste po zanimanju i kako izgleda Vaš svakodnevni život? Što Vas je motiviralo za dobrotvorni rad?

Prije svega da vas sve skupa pozdravim i poželim sve najbolje u novom ljetu! Puno lijepih školskih i izvanškolskih rezultata i trenutaka!

Rodila sam se u malom mjestu zapadne Hercegovine, Širokom Brijegu. Svoje srednjoškolsko obrazovanje nastavila sam u Zagrebu te sve to okrunila diplomom studija sociologije/hrvatske kulture. Danas radim kao odgajateljica u Učeničkom domu Marije Jambrišak u Zagrebu. Dom je to u kojem žive samo učenice, gdje je veselo i živo 24 sata u danu. Radim posao koji volim i dok je god tako, problema nema.

Raditi s mladima najbolji je posao na svijetu. Bez obzira na godine, s njima ostaješ mlad, u tijeku si svih informacija, trendova i zabave. Kada nisam na poslu, tetka sam svojim nećacima i nećakinji, a kada nisam s njima, trudim se pomoći onima u potrebi, onima koji možda nisu imali sreće u životu ili im je život jednostavno okrenuo leđa. S puno stvari možeš postići sreću, ali nikada toliku kao u trenutku kada nekom iskreno od srca pomogneš. Kao da te zahvati neopisivi val i nosi naprijed…

Komunikativna sam po prirodi, volim druženja s prijateljima, rodbinom i slučajnim prolaznicima. Volim putovati jer svako je novo putovanje nova knjiga u mom sjećanju.

Odzvanja mi savjet iz djetinjstva da slušamo svoje roditelje. Kada odrastete, shvatite da u tome ima puno istine. Moji su me roditelji od ranog djetinjstva učili da bez obzira koliko imao ili posjedovao uvijek je važno osvijestiti da imaš dovoljno da bi podijelio s drugim. Bilo da se radi o kocki čokolade ili bombonu. Sve se može prepoloviti. Tako sam volontirati počela još u srednjoj školi. Nakon nekog vremena to postane dio tebe i nešto što je normalno.

 

2. Posjetili ste našu školu povodom Dana kruha i govorili učenicima o svom putovanju u Keniju. Kako je do njega došlo?

Kažu da je tanka granica između volontiranja i želje da jednom to učiniš i u Africi. I tako se prije pet godina rodila ideja da otputujem na Crni Kontinent, prema mom mišljenju i najljepši. Od ideje do realizacije prošlo je nekoliko mjeseci. Od početnog straha i upitnika u mojoj glavi stvarala su se nova prijateljstva i prekrasne ideje. Uz pomoć obitelji, prijatelja i poznanika otputovala sam u Keniju, zemlju koja se nalazi na istoku Afrike. Zemlja koja mnogima na spomen Afrike prva dolazi u misli. Najljepši se rezervati prirode nalaze tamo. Plemena Masai i Samburu. Planina Kilimanjaro najviši je afrički vrh koji osvajaju mnogi alpinisti. Avion je sletio u zračnu luku glavnog grada Nairobija. Grad koji po populaciji parira našoj domovini. U krugu zračne luke dočekale su me žirafe. Kažu da je dobar znak kada te žirafe dočekaju. Kako god, dogodila se ljubav. Otad sam se u Afriku vraćala već četiri puta.

 

3. Što ste tamo radili, kako ste pomagali? 

Volontirala sam u sirotištu sv. Ante u malenom selu Subukija. Sirotište je to u kojem su smještena bolesna i odbačena djeca. Zbog neznanja i  tradicijskih vjerovanja bolesnu djecu odbacuju na ulicu. U takvim slučajevima misionari su oni koji pokušavaju pomoći. Država je to u kojoj su službeni jezici engleski i kiswahili, stoga se komunikacija odvijala na engleskom. Moje je zaduženje bilo djeci prvenstveno pružiti ljubav. Biti s njima. Igrati se i jednostavno maziti. Možda im novac i slatkiše možemo poslati, ali zagrljaj i poljubac teško. A toga im najviše nedostaje. Uz obrok koji je ponekad u danu možda jedini, za mene su bili i ostali heroji. Igrali smo se i učili osnovne pojmove s djecom koja nisu išla u školu. U trenutcima bolesti vodili bismo djecu do bolnice, držali ih za ruke ili jednostavno privinuli u krilo da ih zaštitimo. Igrali bismo se i veselili jer je kod njih, usprkos svemu što im se u životu događa, osmijeh sveprisutan. Subota je bio dan kada bi se kupali, šišali i nakon toga išli u selo na čaj i chapati (nešto poput palačinke), tijesto koje klinci obožavaju. Htio ili ne htio, Afrika te obuzme, kupi.  Kupe te ponajviše ljudi, priroda i njihova sudbina. Shvatiš da s malo možeš pomoći i da ne treba čekati druge, nego se sam pokrenuti i učiniti nemoguće. 

 

4. Jeste li putovali i u neke druge zemlje? Kakav je život u Africi? Razlikuju li se afrički običaji od naših?

Tri sam puta boravila u Keniji, dok sam zadnji boravak provela u Beninu. Država za koju kažu da je druga najsiromašnija na afričkom kontinentu. Benin je država zapadne Afrike okružena Nigerom, Nigerijom, Burkinom Faso i Togom.  Proteže se od juga, koji ima izlaz na ocean, pa na sjever prema unutrašnjosti Afrike. Nekada bogata palmama, indijskim oraščićem i kikirikijem. Danas ti ljudi žive većinom od trgovine i stočarstva. Tamo sam volontirala u sirotištu sv. Ivana Pavla II., sirotištu za djevojčice. Prema njihovim vjerovanjima djevojčice  nemaju pravo na školovanje, stoga potreba za takvim sirotištima itekako postoji. Bila je to za mene nova država, novi ljudi i nove spoznaje. I Kenija i Benin puni su različitih običaja i tradicija. Od plemena do plemena. U Beninu se govori nekoliko lokalnih jezika uz službeni francuski. Kenija je zemlja bogata prirodnim bogatstvima pa tako i mamac za turiste. Benin je mala država opustošena od velikih kolonizatora. Ujedno je i jedna od sedam vrata bez povratka kroz koja su prošli milijuni robova prema Americi. Možda ih od nas razlikuje vjera i volja za životom. Pročitala sam negdje da nigdje na svijetu ljudi ne žive u većoj oskudici kao tamo. A opet, prvo što ćete primijetiti su veselje, ritam bubnjeva, ples i radost.

 

5. Kakva su djeca u Keniji? Jesu li im škole drukčije od naših? Možete li usporediti život kenijske i hrvatske djece?

Djeca su svugdje na svijetu ista. Željna ljubavi, pažnje, slatkiša i igračke. Željna istraživanja i učenja. Kad bi naši učenici vidjeli u kakvim uvjetima uče afrička djeca, vjerujem da bi mislili da je to nemoguće. Škole uglavnom nemaju klupe, sretne su one koje ih imaju. Ako imaju, one su stare, pohabane, drvene. Ako tko dobije kakvu torbu za koju bilježnicu, sretan je.  Djeca u Africi često idu u školu jer im je to jedina mogućnost da dobiju jedan pošten obrok u danu. Zbog siromaštva nemaju ni hranu pa su misionari shvatili da je jedini način kojim ih mogu pridobiti da idu u školu ponuditi im obrok. Zbog toga je vrijeme oko ručka u afričkim školama uvijek živo i veselo. Vrijeme kada shvatiš da su jako strpljivi i solidarni, kada si gladan, a čekanje u redu za obrok se nekada zna i odužiti. No, nećete ih čuti da viču, da se svađaju ili negoduju. Život ih je naučio da moraju biti strpljivi. Ponekad takvu strpljivost i solidarnost želim prenijeti na djecu u Hrvatskoj. Da vam dočaram cijelu situaciju, navest ću vam poznatu uzrečicu u Keniji: Hakuna matata!, što znači nema problema. Tako da žurbe i nestrpljivosti tamo nema. Ako je netko uoči, odmah vam viču: Hakuna matata!

 

S puno stvari možeš postići sreću, ali nikada toliku kao u trenutku kada

nekom iskreno od srca pomogneš.

 

6. Mogu li djeca iz Hrvatske pomoći i kako?

Činiti dobro i biti dobar prema onom u potrebi u bilo kojem trenutku na svakom mjestu, za to ne treba povod, to je način ili stil života. I vjerujte, krug je to koji stvara neprekidnu dobrotu. Iskoristite svaki trenutak u školi, na ulici, u vrtiću ili na radnom mjestu. Potrebno je samo malo otvoriti oči i srce te osjetiti potrebe drugih. Koliko smo sretni što smo rođeni u ovom dijelu svijeta govori činjenica da smo po čistoj vodi bogataši. Vjerujte mi, kada ste u Africi, postanete svjesni vrijednosti vode! Nemojte je trošiti bespotrebno. Za pomoć uvijek postoji način, pa tako uvijek možete malim novčanim prilozima dati vjetra u leđa kojem školarcu u Africi. Škola može izabrati sirotište i potražiti školarca te ga pomagati u školovanju. Razmjenjivati pisma i razvijati prijateljstvo. Odreći se koje igračke i poslati je po volonteru u Afriku, najmanje je što se može učiniti. Ono što želim istaknuti je da smo se uvijek spremni odreći nekih igračaka i robe, međutim, tamo se hrana ili voda teško može kupiti jednom igračkom i majicom. A s pet kuna spasili ste nekome život, jer je cjepivo protiv malarije u Africi u vrijednosti pet kuna. Puno je ideja, samo treba  biti uporan u realizaciji i uživati u plodovima dobrote.

Kaže jedna afrička poslovica: Ako želiš koračati brzo, koračaj sam. Ako želiš stići daleko, koračaj s nekim. Javite mi se pa možda koju dionicu zajedno iskoračamo. Tu sam za sve vaše upite i ideje. Pozdravljam vas do nekih sljedećih druženja s jednim beninskim pozdravom: Edabo!, što na lokalnom jeziku znači: Vidimo se uskoro!                                                                                                                   

 

Ako želiš koračati brzo, koračaj sam. Ako želiš stići daleko, koračaj s

nekim. 




Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Sanja Lijović   datum: 23. 1. 2017.

CRNA KRALJICA NA KRALJIČINOM ZDENCU

Znate li da smo vidjeli Crnu Kraljicu na Kraljičinom zdencu? Kraljičin je zdenac izvor pitke vode potoka Kraljevca, a nalazi se na nadmorskoj visini od 529 metara. Ime je dobio po glasovitoj medvedgradskoj Crnoj Kraljici koja je u prvoj polovici 19. stoljeća ovdje imala svoj majur. Pretpostavlja se da je ona bila Barbara Celjska, supruga ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog. Život ove žene iznimne ljepote bio je razuzdan i poročan, bavila se alkemijom i voljela se odijevati u crno zbog čega je u hrvatskom narodu ostala zapamćena kao Crna Kraljica.

S kime smo se zapravo susreli? Budući da javna ustanova Park prirode Medvednica i Rotary klub Zagreb-Medvedgrad organiziraju obnovu Kraljičinog zdenca, tom su prigodom članovi Družbe vitezova zlatnog kaleža iz Donje Stubice odigrali igrokaz Crna Kraljica. Udruga djeluje već deset godina na prostorima Lijepe Naše, a i šire. Najstarija su takva skupina u Hrvatskoj, a osim njih danas postoji još pet takvih udruga. Kostime za svoje nastupe izrađuju sami i uz pomoć prijatelja, a metalne su oklope naručili iz Češke. U igrokazu smo imali priliku vidjeti jedan isječak iz Barbarine svakodnevice. Kako bi dokazala svoju snagu i okrutnost, ona mačem ubija dva viteza koja su joj se pokušala suprotstaviti. Mi smo se gledajući ovaj igrokaz uvjerili u moć Crne Kraljice, ali nje se danas više ne trebamo bojati. Možemo slobodno i bezbrižno šetati šumom i uz žubor njezina zdenca uživati u ljepoti prirode.

Priloženi dokumenti:
Muci li te nesto final.ppt

 
« Studeni 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji


 


 

 



 


 


 


 

 


 

 


 

 


 





preskoči na navigaciju