preskoči na sadržaj
Novinarska grupa

ROMSKI DJEČAK, PLASTIČNA BOCA I JEDAN NJEŽNI PLIŠANI PANDA

(U sklopu projekta Crvenog križa Tolerancijom protiv nasilja Ivan Domjančić, tada učenik 7. a razreda, napisao je ovaj tekst te njime osvojio prvo mjesto na razini Grada Zagreba i drugo  na razini cijelog projekta. Ponosni smo na njega!  op. prir.)

 

    Sjećam se kako sam toga svibanjskog popodneva znatiželjno gledao u brdo glomaznog otpada koje je brzo raslo, tu, na kraju moje ulice. Pogled mi se zaustavio na velikome plišanom pandi koji je ležao na vrhu brda nekako umorno i tromo. Bio je vrlo debeo i nezgrapan, ali ujedno nekako nježan i bespomoćan i nikako se nije uklapao među sve te odbačene kauče, stolce, jastuke i stare već požutjele madrace. Nakon dužeg promatranja    ugledao sam u podnožju brda romskog dječaka koji je bezbrižno sjedio zaklonjen starim hladnjakom. Oči su mu bile vedre i razigrane, a u ruci je držao štapić kojim je lupkao po tlu. Iz susjedstva sam začuo glasove: „Dobro pazite, suseda! Zaključavajte se! Začas vas buju pokrali!˝ Znao sam da je i dječak to čuo isto kao i ja. Isprva nisam primijetio nikakvu promjenu na njemu, osim što je ono lupkanje postalo malo snažnije. Onda sam uočio nešto važnije: u njegovim očima nestalo je onog sjaja i vedrine.

    Često razmišljam o tome romskom dječaku, razmišljam o njemu kada god čujem ili vidim nepravdu. Stavljam se u njegovu poziciju kada god čujem ogovaranje ili smijeh iza nečijih leđa. On nije učinio ništa loše, a opet su se ljudi prema njemu odnosili kao prema lopovu samo zato što je bio malo drugačiji. Te su žene prema njemu bile grube samo zato što je Rom, a on je možda bolji čovjek od njih. Što više razmišljam, to mi je jasnije da mnogi ljudi na ovome svijetu misle kako postaju bolje i veće osobe ako izvrijeđaju druge i drugačije osobe. Mnogi misle kako su vrjedniji od drugih samo zato što su druge boje kože, zato što su većina. Mislim da se protiv takvih treba boriti zbog svih onih ljudi koji su nečim pridonijeli svijetu, a bili su manjina. Većina nije uvijek u pravu i treba joj to pokazati. Uostalom, kad bi se uvijek slušalo većinu i kad bi ona odlučivala o napretku čovječanstva, vjerojatno ne bi bilo bar polovice stvari koje danas imamo. Do napretka nije došlo zbog zalaganja većine, nego zbog upornosti pa i žrtava manjine. Možda će jednom većina postati manjina, pitam se hoće li njih onda netko pratiti. Možda bi bilo dobro da se, bar na jedan dan, manjine i većine zamijene pa da oni koji diskriminiraju druge osjete kako je to biti diskriminiran.

            Priča o romskom dječaku još nije gotova… Nakon nekoliko trenutaka dječak je ustao i krenuo prema dvorištu preko puta. Kada je prišao dvorištu, rekao je: „Gospođo, oprostite…“, ali ona se brzo okrenula i pobjegla u kuću. Tad me ugledao i krenuo prema meni. Kada je prišao, zavukao je ruku pod jaknu i nakon nekoliko trenutaka izvadio plastičnu bocu: „Mogu li si kod tebe natočiti vode, žedan sam?“ Nisam znao što da kažem pa sam rekao samo:  „Naravno.“ Rekao sam samo to, a zapravo sam mu se želio ispričati, želio sam mu se ispričati u ime onih žena koje su ga nazivale lopovom. Želim se ispričati svima koji su se ikada osjetili ili će se tek osjećati odbačenima kao veliki, debeli, ali ipak nježni plišani panda s početka priče.

 

                                                                                   




Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Sanja Lijović   datum: 18. 11. 2014.

CRNA KRALJICA NA KRALJIČINOM ZDENCU

Znate li da smo vidjeli Crnu Kraljicu na Kraljičinom zdencu? Kraljičin je zdenac izvor pitke vode potoka Kraljevca, a nalazi se na nadmorskoj visini od 529 metara. Ime je dobio po glasovitoj medvedgradskoj Crnoj Kraljici koja je u prvoj polovici 19. stoljeća ovdje imala svoj majur. Pretpostavlja se da je ona bila Barbara Celjska, supruga ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog. Život ove žene iznimne ljepote bio je razuzdan i poročan, bavila se alkemijom i voljela se odijevati u crno zbog čega je u hrvatskom narodu ostala zapamćena kao Crna Kraljica.

S kime smo se zapravo susreli? Budući da javna ustanova Park prirode Medvednica i Rotary klub Zagreb-Medvedgrad organiziraju obnovu Kraljičinog zdenca, tom su prigodom članovi Družbe vitezova zlatnog kaleža iz Donje Stubice odigrali igrokaz Crna Kraljica. Udruga djeluje već deset godina na prostorima Lijepe Naše, a i šire. Najstarija su takva skupina u Hrvatskoj, a osim njih danas postoji još pet takvih udruga. Kostime za svoje nastupe izrađuju sami i uz pomoć prijatelja, a metalne su oklope naručili iz Češke. U igrokazu smo imali priliku vidjeti jedan isječak iz Barbarine svakodnevice. Kako bi dokazala svoju snagu i okrutnost, ona mačem ubija dva viteza koja su joj se pokušala suprotstaviti. Mi smo se gledajući ovaj igrokaz uvjerili u moć Crne Kraljice, ali nje se danas više ne trebamo bojati. Možemo slobodno i bezbrižno šetati šumom i uz žubor njezina zdenca uživati u ljepoti prirode.

Priloženi dokumenti:
Muci li te nesto final.ppt

 
« Studeni 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji


 


 

 



 


 


 


 

 


 

 


 

 


 





preskoči na navigaciju