PRVA GENERACIJA UČENIKA NAŠE ŠKOLE

RAZGOVOR S UČITELJICOM VESNOM FILIPAN

Razgovor vodili: Dora Drder, Karlo Juraj Novosel (6. b), Nikolina Milić, Andrija Palička i Juraj Šljivarić (6. c)

Jeste li znali da učiteljica Vesna Filipan, koju svakodnevno susrećete na školskim hodnicima, pripada generaciji učenika koji su u prvi razred krenuli upravo one godine kada je škola započela s radom?   Zamolili smo je za razgovor kako bismo saznali kako je izgledalo biti učenikom naše škole prije pedeset godina.

Kada ste krenuli u prvi razred? Kako se tada zvala naša škola?

U jesen 1963. krenula sam u prvi razred osnovne škole koja je tada nosila ime Nikole Luketića Kozarčanina.

Kako se zvala Vaša učiteljica? Je li ona dijelom zaslužna za Vaš odabir zanimanja?

Moja učiteljica zvala se Jagica Repač. Mislim da nije zaslužna za moj odabir zanimanja zato što je bila jako stroga, ozbiljna i uvijek mi je „ulijevala strah u kosti“. Sjećam se da sam se bojala pitati za odlazak u toalet, a imali smo samo jedan odmor – veliki odmor.

Kako se zvala Vaša prva školska prijateljica? Družite li se još s nekim iz te generacije?

Moja prva školska prijateljica zvala se Ksenija. Kasnije se odselila pa smo izgubile kontakt. Međutim, moja najbolja prijateljica iz školskih klupa bila je Nadica Fabijančić.

Sjećate li se svoje prve simpatije, znate li gdje je danas?

Sjećam ga se, kako da ne, zvao se Darko. Sve su cure već u prvom razredu bile zaljubljene u njega. Bio  je jako zgodan, simpatičan, a nas cure je posebno impresioniralo to što je bio izuzetno pametan i dobar đak te nikad nije bio prost prema nama curama. I danas živi tu u susjedstvu, ali vam ne želim reći točno gdje (rekla je kroz smijeh).

Kakav je tada bio odnos učenika prema učitelju? Je li se puno toga promijenilo?

U školi se puno toga promijenilo. Kada sam išla u ovu školu, svi smo se bojali učitelja ili , bolje rečeno, osjećali smo prema njima veliko strahopoštovanje.

Primjećujete li da se promijenio odnos učitelja prema učeniku ili je taj odnos ostao isti?

Jako se promijenio odnos učitelja prema učeniku. Mislim da mi danas ipak nastojimo biti vaši prijatelji i saslušati vas, a ne samo podučavati.

Koliko je razreda bilo u početku i koliko je vas bilo u razredu?

Generacije su se dijelile na A i B razred. U mom razredu bilo je 25 učenika.

Možete li nam reći kako je škola izgledala, koje su sve razlike u odnosu na današnju zgradu?

Škola je tada bila dvostruko manja. Nije bilo dvorane za tjelesni i onog hodnika prema učionici biologije.

Zašto ste odlučili raditi u ovoj školi? Jeste li počeli ovdje raditi odmah nakon studija?

Nakon studija sam najprije  počela raditi u ovoj školi kao učiteljica na zamjeni pa potom u jednoj drugoj školi na neko vrijeme. Kada je moj sin krenuo u prvi razred, vratila sam se i ostala do dana današnjeg.

Sjećate li se rado svojih tinejdžerskih godina? Vidite li razlike između ondašnjih i današnjih tinejdžera?

Pa mislim da nema velike razlike. Mi smo dolazili u školu radi druženja, kao i vi danas. Dolazili smo dosta vremena prije nastave, ako nas nisu pustili, ulazili bismo čak i kroz prozor, ali za nas se nije znalo da smo u školi jer bili smo vrlo tihi i imali dobar odnos sa spremačicama.

U višim razredima koji Vam je profesor ostao u posebno dragoj uspomeni? Koji predmet ste najviše voljeli?

Svi su mi profesori ostali u lijepoj uspomeni, ali ipak mi je moj profesor glazbenog Petar Kutnjak bio  omiljen, kao i predmet koji je predavao.

Jeste li imali puno predmeta kao i današnji učenici?

Imali smo manje predmeta, vama su sada došli neki novi. Imali smo manju satnicu. Ja sam bila u B razredu pa sam učila njemački. Tada nije bilo izbornih predmeta te mogućnosti učenja dva strana jezika kao ni vjeronauka u školi.

Kada bi bilo moguće putovati kroz vrijeme, biste li putovali u budućnost ili u prošlost i zašto?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Rado se sjećam prošlosti, a veselim se i budućnosti.

Pamtite li neki doživljaj s izleta i želite li nam ispričati neki koji biste najradije zaboravili?

Mi nismo toliko putovali kao vi sada pa nam je izlet bio pravi doživljaj. Ostao mi je u sjećanju izlet s profesorom Vješticom u mariborsku hidrocentralu, spavali smo na Pohorju. Bili smo u sedmom razredu. Što se tiče doživljaja koji bih najradije zaboravila, reći ću vam dva. Imali smo čage, a u to vrijeme simpatije su se izražavale nježno, nosili smo si ljubavne ceduljice. Uvijek je bilo zlobnika, pa je tako jedna djevojčica rekla starijem dečku da sam se zaljubila u njega, a ja ga nisam ni poznavala. Njemu se to nije svidjelo pa mi je prišao i ošamario me. Stajala sam u čudu i uopće nisam imala pojma zašto sam dobila šamar. Jednom sam na tjelesnom ostala bez hlača pa sam morala ići kući u kuti. Rekla sam roditeljima i mama je otišla u školu, ali ravnatelj je samo slegnuo ramenima. Znala sam tko je ukrao hlače, ali nikada nisam mogla dokazati.

Da niste učiteljica, koje biste zanimanje izabrali?

Maštala sam o arhitekturi i to mi je bilo jako zanimljivo.

Mislite li da naša škola treba uvesti neke veće promjene? Koje?

Ako mislite na izgled, ima puno toga. Trebalo bi obnoviti namještaj, nabaviti neke uređaje, obnoviti parket ... Mislim da bi se nešto trebalo promijeniti i u pravilima ponašanja. Smatram da se neki učenici previše slobodno ponašaju, ne pozdravljaju, ako netko napravi štetu, mora snositi posljedice; također mislim da ne bi trebale biti dvije „strane“ – učenici i profesori, nego da bismo trebali biti jedni drugima nešto kao prijatelji, naravno, s poštovanjem.

Što mislite o ukidanju zaključnih ocjena na polugodištu?

Iskreno, ne sviđa mi se ta odluka. Smatram da su zaključne ocjene s kraja prvog polugodišta bile dobar orijentir za drugo polugodište.

Jeste li zadovoljni uspjehom svojih učenika?

Uvijek sam jako zadovoljna. Još me nikada nitko nije razočarao. Uvijek su ispunjavali moja očekivanja i drago mi je da učenici s kojima sam se pomalo mučila sada napreduju.

Javljaju li Vam se često bivši učenici? I nakon dvadeset godina?

Učenici mi se ne javljaju, no ponekad naiđem na nekog i rado s njima porazgovaram. Raduje me kada saznam da su sretni i uspješni u životu. Najčešće su najsrdačniji upravo oni s kojima sam se najviše namučila.

Koji Vas se učenik tijekom učiteljske karijere najviše dojmio i zbog čega?

Ne bih nikoga izdvajala, ali najdulje se pamte oni najmarljiviji kao i oni koji nam zadaju najviše muke.

Koje su Vaše najvrjednije uspomene iz Osnovne škole Medvedgrad?

Možda satovi glazbene kulture, no cijelo to razdoblje života ostalo mi je u jako dragom sjećanju.

Jeste li sretni što ste dio ovog kolektiva?

Jesam, jako sam sretna što sam dio ovog kolektiva.

Za kraj, imate bogato životno iskustvo, što biste poručili današnjim učenicima?

Preporučila bih vam da živite po svojoj savjesti, da ne dopuštate drugima da odlučuju umjesto vas, da prije svega budete kritični prema sebi, a tek onda prema drugima.