Razgovarale i pisale: Ema Firšt i Nika Hlača, 7. B, Novinarska grupa

I ove smo se godine u miru, tišini i dostojanstvu prisjetili Domovinskog rata i njegovih žrtava,  grada Vukovara i svih onih koji su osjetili razornu moć rata.

Prvi pogled publike privukla je prekrasno osmišljena scena, sive ljudske sjene i drvene daščice ispisane književnim citatima, što je umjetnički rad knjižničarke i organizatorice programa Helene Grčić te učenika u likovnoj radionici koju ona vodi.

Priča o Domovinskom ratu među sjenama "sivih" ljudi.

Učenici osmih razreda kratkom su nas prezentacijom proveli kroz najvažnije trenutke Domovinskoga rata, a kao posebna gošća posjetila nas je spisateljica Bojana Meandžija. Autorica je govorila o osobnim iskustvima iz rata koja je pretočila u svoj roman Trči! Ne čekaj me... U svom pripovijedanju bila je iznimno uvjerljiva, a publika ju je slušala bez daha. Njezin dolazak iskoristili smo i za kratak intervju.

Možete li nam opisati trenutak u kojem ste osjetili potrebu da napišete roman Trči! Ne čekaj me...?

Dakle, te jedne noći, kada se dogodilo nešto strašno i nešto što sam vidjela i čula samo u filmovima, kada je dim počeo ulaziti u naše sklonište, meni je prošla jedna misao kroz glavu, a to je: ako je to zaista to i ako mi ne preživimo tu noć i ako ne uspijemo izići iz skloništa, uzmi olovku i ostavi negdje trag. Zamolila sam mamu da me spusti sa žičanog kreveta na kojem smo se nalazili, otišla sam do svoje torbe, uzela olovku i zapisala prvu rečenicu na drvenoj letvici drvarnice. Tad nisam znala da je to zapravo rečenica kojom sam započela roman, ali ista je rečenica kojom je sve krenulo.

Imaju li rečenice Trči! Ne čekaj me... neko značenje za Vas? Je li ih netko stvarno izgovorio?
Je, ja sam željela da čak i naslov ispriča jednu priču. Trči! Ne čekaj me… zapravo su prve rečenice koje su nam mama i tata viknuli kada je pala prva granata na Karlovac. To je za mene bio jako velik šok jer kada ti mama i tata kažu da ih ne čekaš, a ne znaš hoćeš li doći, hoćeš li stići, kud moraš trčati i hoće li oni doći za tobom… shvatila sam da bi bilo dobro da to bude na naslovnici.

Razmišljate li još uvijek o tom skloništu?

Pa ja živim u istom tom neboderu i svaki dan kada ulazim i izlazim iz zgrade, vidim vrata kroz koja smo prolazili četiri godine. Na nekakav način svaki put prođe kroz glavu da smo živjeli dolje četiri godine, ali nekako život mora ići dalje i ako ću razmišljati o tome svaki dan, onda mi neće biti dobro. Moraš zaklopiti jednu knjigu i krenuti dalje.

Kako je izgledala svakodnevica?

Zamislite si, 26 godina ranije nije bilo mobitela, kompjutera, videoigrica, fotoaparata. Imali smo jedan mali radio. I prvih desetak dana si se tražio, nisi znao gdje bi sjeo, gdje bi bio, pa onda si pitao nekoga do kada ćemo biti tu, pa ti postane hladno. Ali onda nekako shvatiš da je sklonište tvoja svakodnevnica i da se moraš na nekakav način naviknuti na sve skupa. I onda smo morali naći „igračke“ s kojima ćemo se igrati. Možda će smiješno zvučati, ali ja sam naučila plesti pa sam sa 13 godina isplela svojoj sestri Mariji vesticu. Vjerujte mi, da možda nisam bila u tom skloništu i da sam imala što raditi, ne bih sigurno nikada tako nešto naučila. Crtali smo, slikali, pa smo nakon nekoliko mjeseci, kada smo vidjeli da nema van iz skloništa, počeli oslikavati zidove. U četiri godine oslikali smo kompletno sklonište. Cijelo vrijeme smo nešto radili da brže prođe vrijeme i da ne misliš na to što se događa vani.

Jeste li ostali u kontaktu s ljudima s kojima ste dijelili te četiri godine?

Jesam. Većina i dalje živi u neboderu, a oni koji su se odselili najčešće su ili u Karlovcu ili oko njega, tako da se sretnemo u gradu. Znamo i dandanas prepričavati kako smo čekali Novu godinu i Božić u tom skloništu, svaka naša kava ili kolači ili nekakav rođendan ili nešto, uvijek se sjetimo tih nekih trenutaka kada smo bili mlađi i što smo sve radili u skloništu.

Jeste li u ratu naučili nešto  novo o sebi i drugima?

Kada je započeo rat, shvatila sam da nije bitno sve ono u što sam dotad vjerovala. Dotad mi je bilo važno da imam novi bicikl, nove tenisice, romobil, baš sam bila onako: „Joj, sada su prijateljevi roditelji kupili novi auto, a mi imamo stari!“ i bila sam tužna. Onda se dogodilo to nešto i shvatila sam da su zapravo neke druge stvari bitne u životu. Sve ono o čemu mi sada dok smo u miru ne razmišljamo, ali kada se ,nažalost, dogodi tako nešto, onda znaš što je u životu važnije.

Što mislite o ljudima zbog kojih je Vaše djetinjstvo bilo toliko teško?

Ja  dijelim ljude na zločeste i dobre. Zločeste sam ljude u romanu prikazala kao sive jer mi je siva boja nekako prevladavala u tom periodu, sve mi je izgledalo bezlično i sivo i mislim da posvuda na svijetu postoje upravo takvi ljudi. Oni koji su dobri i oni koji su zločesti. E, sad, ti zločesti ljudi su mi uzeli djetinjstvo i djetinjstvo mnogim mojim prijateljima i ne mogu imati lijepo mišljenje o njima jer nisu imali to pravo. Nitko nema pravo nekome uzeti djetinjstvo.

Imate li neku poruku za kraj?

Ma koliko god ti se ružnih stvari dogodilo, moraš moći zaklopiti tu priču i nastaviti sa svojim životom jer ako ostaneš u njoj, obolit ćeš. Budite veseli, nasmijani, sretni zato što ste tu gdje jeste, jer se imate kuda vratiti kući, nije vam hladno, imate što pojesti, mogu vam roditelji priuštiti sve ono što vam je potrebno za normalan život. Nekima će čudno zvučati, ali sretni ste što možete ići u školu. Naši su roditelji u onim trenutcima bili su prestrašeni jer su morali pustiti djecu da idu van i da idu u školu, a nisu znali kada će početi napad. Budimo nasmijani i zadovoljni jer smo tu gdje jesmo!

Karlovačka spisateljica Bojana Meandžija.

Na kraju Bojaninog nastupa potekla je i pokoja suza, a ona je pred nama stajala ponosno držeći roman posvećen djedu.