“Ono što ovu školu čini posebnom je velika toplina koja se osjeća u njezinim prostorima. Pritom je nevažno koliko je stara školska zgrada i je li moderno opremljena, koliko ima suvremenih nastavnih sredstava i prostora… Školu čini nešto drugo. Čini je onaj svakodnevni život i rad, ljudi koji je oplemenjuju, djeca koja stasaju i iz nje izlaze. Svake godine u lipnju ispratimo jednu generaciju osmaša. To su prave male svečanosti, ima i smijeha, veselja, ima i suza. Škola ih otpravlja u nova iskustva, u daljnje školovanje, u budućnost. Mnogi nam kasnije navraćaju, neke jedva i prepoznamo koliko se promijene, neki nas moraju podsjetiti na svoja imena, no ono što je svima zajedničko jesu uspomene i iskustva koja sa sobom iz ove škole ponesu u svijet. A mi, profesori, radujemo se svim njihovim uspjesima i postignućima. Nekako dio zasluga za to volimo pripisati i sebi, svemu onome što smo im dali dok su bili ovdje s nama. Zatim, ponovo jesen. Nova školska godina. Prvašići. Nova djetinja lišca na hodnicima. Novi početci. I tako ciklički, u krugovima, od jeseni do lipnja…”                                                                                                                                  

 Liljana Facko, prof. hrv. jezika

Od 1. rujna 1963. do danas mnogo je ljudi i događaja obilježilo našu školu. Na svom osnutku škola je nazvana po Nikoli Luketiću Kozarčaninu, zagrebačkom učitelju, koji je poginuo u 2. svjetskom ratu kao partizanski borac. Škola je tada imala osam učionica i dva kabineta za praktičnu nastavu. Od samog početka postojao je problem pomanjkanja prostora s kojim se suočavamo i danas.

Nakon četrnaest godina rada, 1977. godine, započeta je dogradnja školske zgrade. Tih godina broj učenika kretao se između 650 i 700. Tijekom toga desetljeća dovršena je i gradnja školske sportske dvorane. U osamdesetim godinama prošloga stoljeća mnogo se radi na uređenju školskog okoliša i dvorišta. Akcija pod nazivom “Svaki razred – jedna sadnica” ujedinila je učenike, roditelje i učitelje, a rezultati toga vidljivi su i danas. Na ukrasnom drveću oko naše škole igraju se vjeverice i ptice, dok u proljeće ono postane lijepa pozadina za razredne fotografije.

Devedesete godine, mračne godine rata donijele su i našoj školi mnogobrojne promjene i probleme. Radi se u otežanim uvjetima, prihvaćamo djecu izbjeglih i prognanih, ali i učenike iz susjednih škola koje su se našle u opasnosti zbog blizine vojarne na Črnomercu. Organiziraju se humanitarne akcije, šalje se pomoć u Bosnu i Hercegovinu, također zahvaćenu ratnim razaranjima. Nastava se ipak odvija, u teškim uvjetima, ali redovito. Od 1995. godine završetkom Domovinskog rata svi s novim optimizmom gledamo u budućnost. Školske godine 1996./1997. otvoreno je školsko igralište. Kraj stoljeća naša škola doživljava kao dama u najboljim godinama.

Od 2021. godine, školu uspješno vodi prof. Marija Kovač, ranije stručni suradnik logoped naše škole. U njezinom mandatu mnogo je učinjeno. U posljednjih pet godina svi zaposlenici škole, a naročito ravnateljica intenzivno rade na poboljšanju uvjeta rada i života u školi. Škola je ostvarila značajan napredak kroz temeljitu obnovu učionica, opremanje modernom tehnologijom i poboljšanje uvjeta za učenje. Uz to, aktivnim sudjelovanjem u brojnim lokalnim i međunarodnim projektima, unaprijeđene su mogućnosti za praktičnu nastavu i razvoj učenika.

50 godina postojanja i malo je i mnogo. Škola kao ustanova nije sama sebi svrhom. Sve što se u njoj događa, ljudi koji ostave trag, učenici koji u njoj borave čine njezino postojanje posebnim, potrebnim i svrhovitim. 

Liljana Facko, prof. hrv. jezika