Od 1. rujna 1963. do danas mnogo je ljudi i događaja obilježilo našu školu. Na svom osnutku škola je nazvana po Nikoli Luketiću Kozarčaninu, zagrebačkom učitelju, koji je poginuo u 2. svjetskom ratu kao partizanski borac. Škola je tada imala osam učionica i dva kabineta za praktičnu nastavu. Od samog početka postojao je problem pomankanja prostora s kojim se suočavamo i danas.
Nakon četrnaest godina rada, 1977. godine, započeta je dogradnja školske zgrade. Tih godina broj učenika kretao se između 650 i 700. Tijekom toga desetljeća dovršena je i gradnja školske sportske dvorane. U osamdesetim godinama prošloga stoljeća mnogo se radi na uređenju školskog okoliša i dvorišta. Akcija pod nazivom "Svaki razred - jedna sadnica" ujedinila je učenike, roditelje i učitelje, a rezultati toga vidljivi su i danas. Na ukrasnom drveću oko naše škole igraju se vjeverice i ptice, dok u proljeće ono postane lijepa pozadina za razredne fotografije.
Devedesete godine, mračne godine rata donijele su i našoj školi mnogobrojne promjene i probleme. Radi se u otežanim uvjetima, prihvaćamo djecu izbjeglih i prognanih, ali i učenike iz susjednih škola koje su se našle u opasnosti zbog blizine vojarne na Črnomercu. Organiziraju se humanitarne akcije, šalje se pomoć u Bosnu i Hercegovinu, također zahvaćenu ratnim razaranjima. Nastava se ipak odvija, u teškim uvjetima, ali redovito. Od 1995. godine završetkom Domovinskog rata svi s novim optimizmom gledamo u budućnost. Školske godine 1996./1997. otvoreno je školsko igralište. Kraj stoljeća naša škola doživljava kao dama u najboljim godinama.
Od 1998. godine, školu uspješno vodi prof. Blaženka Gašljević, nekad pedagoginja naše škole. U njezinom mandatu mnogo je učinjeno. U posljednjih desetak godina svi zaposlenici škole, a naročito ravnateljica intenzivno rade na poboljšanju uvjeta rada i života u školi. Otvorena je i suvremeno opremljena učionica informatike. Obnovlljena je stolarija na dijelu učionica i kabineta kao i sanitarni čvorovi. Iako je zgrada škole bila predviđena za rušenje, još nismo dočekali vijesti o tome. Radimo dalje, nadamo se i priželjkujemo.
50 godina postojanja i malo je i mnogo. Škola kao ustanova nije sama sebi svrhom. Sve što se u njoj događa, ljudi koji ostave trag, učenici koji u njoj borave čine njezino postojanje posebnim, potrebnim i svrhovitim.
Liljana Facko, prof. hrv. jezika
« Ožujak 2025 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 1 | 2 |
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |