RAZGOVOR VODILI: Učenici 4.b

RAZGOVOR ZAPISALE: Dora Ciganović i Nikolina Milić (6.c)

HRVOJE KOVAČEVIĆ U NAŠOJ ŠKOLI

Dječji pisac Hrvoje Kovačević  rođen je 1966. godine u  Požegi, odnosno u Zlatnoj dolini, kako to Požežani vole reći. Nedavno su četvrtaši u sklopu lektire čitali njegova djela te je to bio dobar povod da ga pozovemo u našu školu na ugodan razgovor. Susret s književnikom zbio se 8.3.2013. u učionici 4. b razreda. Čim je ušao u učionicu, svi su ponosno i radosno dignuli svoje likovne radove, bile su to naslovnice njegovih djela. Učenici su bili aktivni i znatiželjni, što su pokazivali svojim zanimljivim pitanjima.

Kako su nastale Vaše knjige? Jesu li one plod Vaše mašte ili nešto što ste doživjeli?

U svakoj od mojih knjiga nalazi se neki događaj iz stvarnog života. Dok sam bio mlađi, ti događaji su bili iz mog djetinjstva, ali dobio sam i vlastitu djecu pa su mi ona postala inspiracija za pisanje. Veliki motiv bio mi je pojam mašta, osobito dječja.

Je li Vam draže pisati za djecu ili odrasle?

Budući da je dvije trećine mojih knjiga namijenjeno djeci, a ostatak odraslima, mislim da je odgovor jasan.

Volite li se susretati sa svojim čitateljima i što im najčešće preporučujete?

Da, volim se susretati sa svojim čitateljima zato što mi oni daju povratnu informaciju o onome o čemu pišem, uostalom, svaki susret s djecom je zanimljiv. Najčešće preporučujem, pa tako sada i vama, da puno čitate, ne samo moje već i ostale knjige.

Jeste li imali ponuda da se od Vaših romana snimi dječji film ili serija?

Nitko mi zasada nije takvo što ponudio, ali bilo bi mi jako drago da se to dogodi. I sam pišem scenarije, napisao sam scenarij za seriju Bumerang Daniela Kušana.

Jeste li kao dijete pokazivali sklonost pisanju?

U petom razredu osnovne škole pisao sam za školski časopis i svi su mislili da ću postati veliki pisac. Ali, u sedmom me razredu pisanje više nije zanimalo, puno su mi zanimljivije bile cure, nogomet, društvo...

Tko je Vaš omiljeni pisac?

Jako sam blag kritičar što se tiče knjiga. U osnovnoj školi rado sam čitao Kušana, Grčića...  A u srednjoj su me privlačili Pavličić, Tribuson i Gavran.

Na koju ste knjigu najponosniji?

Trenutačno sam najponosniji na knjigu koju pišem, trebala bi se zvati Šesti pisac. Znate, svaki put kad pišem novu knjigu mislim da je najbolja. Čim je dovršim, pročitam je i čini mi se u redu. Nakon dva-tri mjeseca, kad je već izdana, ponovno je pročitam i već bih promijenio neke stvari. Nakon dvije godine treći put je pročitam i više mi nije toliko sjajna koliko mi se činila.

 Čime ste se bavili prije pisanja scenarija, knjiga i radiodrama?

Studirao sam arhitekturu, a u srednjoj sam školi napravio četiri animirana filma te crtao stripove.

 Zašto većina Vaših knjiga počinje s riječju tajna ?

Znate, kad sam počinjao karijeru, nitko nije znao za Hrvoja Kovačevića. Kad posuđujete knjige, prvo, naravno, pogledate naslov. Puno sam razmišljao o naslovima i shvatio – ako knjiga ima naslov koji počinje s riječi tajna, vi ćete postati jako znatiželjni i posudit ćete je. Naravno, ako djelo u naslovu ima riječ tajna,  i sadržaj ima veze s tajnom. Riječ tajna ima veliku moć i značenje pa mi se to jako sviđa. Moju prvu knjigu (sada se zove Tajna ribljeg oka) pročitala je jedna gospođa i rekla da joj se jako sviđa, ali da moram promijeniti tadašnji naslov Maštalac. I ja sam ga promijenio u Tajnu ribljeg oka.

Zašto u priči Tajna zlatnog zuba zlatni zub nije žut ili srebrn?

Ako vam ispadne zub, zubar vam stavi novi koji je vjerojatno sličan ostalim zubima, ali prije to nije bilo tako. Kad bi vam ispao zub, na to isto mjesto (ako biste imali novaca) stavili bi vam zlatni zub. I što ste imali više zlatnih zubi, to je pokazivalo da ste bogatiji. Zbog toga je zub zlatne, a ne srebrne ili žute boje.

Koju knjigu nam preporučujete?

Preporučujem vam Tajnu tužnog psa.

Što Vam je još inspiracija za knjige?

Rekao sam već da mi je velik motiv bila mašta, ali za svaku knjigu posluži mi nešto drugo kao inspiracija. Ispričat ću vam događaj koji mi je bio inspiracija za jednu moju knjigu. U Slavonskom Brodu, u jednoj knjižnici, imao sam isto ovakav susret s djecom. U prvom redu sjedio je sitni dječak koji je u rukama imao velike ružne naočale. Svako staklo bilo je veličine dna pepeljare. On mi je postavio pitanje čitajući s papira, ali bez naočala. Bilo mi je jako čudno i tijekom cijelog susreta razmišljao sam o tome. Čak sam ga htio i pitati zašto ima tako velike naočale, ali sam pomislio da bi ga to možda dovelo u neugodnu situaciju pa sam pričekao kraj susreta. Kad je sve završilo, htio sam ga pitati, ali prije nego što sam uopće pokušao, rekli su mi da su mi pripremili iznenađenje. Iznenađenje je bila predstava jednog mog djela. I taj dječak je tijekom predstave imao te naočale na očima. Nakon sedam-osam godina ja sam, sjetivši se tog dječaka, napisao knjigu Tajna velikih naočala.