Intervju s pedagoginjom Vedranom Kurjan Manestar povodom Svjetskog dana plesa i Dana škole 29. travnja

Piše: Nika Hlača, 5. b

 Svjetski dan plesa (29. travnja) u Hrvatskoj se obilježava od 1999. godine. Osnovna je ideja tog dana podsjećanje javnosti da je ples jedan od načina umjetničkog izražavanja, no može li on biti i više od toga pitali smo našu pedagoginju Vedranu Kurjan Manestar. Ona koristi ples u radu s djecom i baš zato što vjeruje u njegovu snagu izražavanja, potaknula je obilježavanje Svjetskog dana plesa i u našoj školi.

Kada je počela rasti Vaša ljubav prema plesu? Jeste li i u djetinjstvu plesali?

Naravno da sam plesala u djetinjstvu, svi mi plešemo od trenutka kad dotaknemo zemlju  nogama, samo nismo možda toga svjesni. Mnogi od nas odrastanjem kao da izgube taj prirodni poriv za kretanjem bez nekog izričitog cilja i razloga.  Prirodnost plesanja vidljiva je kod svakog malog djeteta, ono automatski reagira na glazbu i ritam kroz svoj prvi ples, obično svima jako simpatičan. Ja još uvijek volim plesati. Znam se loše osjećati ako dulje ne plešem, stoga pazim da svaki tjedan barem dva puta odem na ples, i to na različite vrste plesova – tango, salsu, disco, rock ...a volim i onaj skroz slobodni stil sa slušalicama u ušima ispred štednjaka dok kuham ili sa svojom kćeri na neke njoj drage pjesme.

Koristite ples u radu s djecom. Kako ste došli na tu ideju?

Nisam došla na tu ideju samo tako. Prije nekih, sad već 18 godina, razmišljala sam što bih baš jako voljela raditi i kako spojiti svoja tri važna interesa, a to su rad s djecom, ples i psihologija, odnosno terapeutski rad. Istražujući po internetu, saznala sam da tako nešto već postoji, a zove se „Terapija pokretom i plesom“. Ona spaja znanja iz psihologije, psihoterapije i plesa u svrhu pomaganja djeci i odraslima da riješe neke svoje poteškoće i bolje se osjećaju. Nažalost, edukacija za takvu vrstu terapije nije postojala u Hrvatskoj, a ja tada nisam bila u mogućnosti otići usavršavati se u inozemstvo. Dugo se u meni razvijala želja da to ipak  napravim.

I tako, prije šest godina, uz puno truda i pomoć terapeuta iz Velike Britanije uspjela sam organizirati edukaciju za plesnu terapiju. Upravo u našoj školi održavala se edukacija  pune četiri godine. Psihoterapeut pokretom i plesom (češće se koristi pokret i dodir nego ples) razlikuje se od voditeljice ili učiteljice  plesa. Ipak, moram priznati da sam mnoge elemente terapije pokretom i plesom primjenjivala i dok sam vodila ritmiku u vrtiću, samo tada toga nisam bila svjesna.

Zdrav način kretanja rezultira i razvojem samopouzdanja te zdravih i odgovarajućih tjelesnih, a time i emotivnih granica. Mnoga istraživanja potvrđuju kako ples utječe na razvoj mozga, to jest pamćenja i učenja. Istraživanja pokazuju kako plesanje može pomoći djeci s poteškoćama pažnje da razvijaju tu sposobnost. Ujedno im koristi za razvoj socijalnih vještina jer im omogućuje komunikaciju jezikom tijela.

Na koji način ples koristite kao terapiju?

U terapeutskom radu s djecom bitno je razumjeti neverbalnu komunikaciju (komunikaciju bez riječi) kako bismo mogli pristupiti i uspostaviti što kvalitetniji odnos s djetetom. Komunicirajući pokretom, terapeut i dijete mogu ostvariti kontakt, terapeut potiče dijete da obradi svoja zahtjevna iskustva, a ponekad dijete toga nije ni svjesno. Kada se dogodi neko traumatično iskustvo, ono kod djeteta ostaje pohranjeno u tijelu i vidljivo je u pokretu. Zbog tog iskustva dijete može imati ograničenu sposobnost komunikacije, verbalne i neverbalne. Uz primjenu pokreta i tjelesnih intervencija (zrcaljenje, dijeljenje istog oblika tijela, napetost mišića…) dijete postupno stječe povjerenje, počinje lagano zacjeljivanje rana koje su vidljive u tijelu i ponašanju.

Na primjer, maleno dijete može biti dugo odvojeno od majke (možda je jedno od njih u bolnici) i ukoliko to potraje i u tom ranom razvoju dijete nije doživjelo majčin siguran zagrljaj, njezin smiješak, miris..., ono može postati nesigurno u sebe. U svom radu terapeut zajedno s djetetom smišlja igre koje će u sebi imati iskustvo sigurnosti i zagrljaja, na primjer terapeut će staviti dijete u čvrstu tkaninu i ljuljati ga, ili će ga u istoj takvoj tkanini povlačiti po sobi dok će dijete zamišljati da je u boci koja pluta morem, potpuno zaštićeno i sigurno.

Kada ste u našu školu uveli natjecanje u plesu i zašto?

Sjećam se da sam sa svojim prijateljicama u osnovnoj školi stalno smišljala neke koreografije. Plesale smo, ali nismo to imale gdje pokazati jer su naše školske priredbe bile nekako dosadne i više okrenute političkim temama. Znajući da djeca danas nisu ništa drugačija, mislila sam kako bi bilo dobro da se mogu negdje i pokazati, iako danas ima više mogućnosti za nastupe nego smo mi imali (zabavna emisija „Zvjezdice“, natjecanje talenata). Neće svako dijete htjeti nastupiti na televiziji, ali u svojoj školi možda hoće.

Prvih  nekoliko godina bilo je zaista puno prijava za natjecanje, no u zadnje dvije nekako ih je manje, osobito su viši razredi zakazali. Ne znam točno što je razlog, stidljivost ili možda što smo se uključili i u Školski plesni virtualni show Hrvatskog sportskog školskog saveza, na kojem je bilo zaista dobrih koreografija naših učenika, no nije bilo kontrole ružnih i nedobronamjernih komentara. Ove se godine stoga nismo prijavili na virtualni plesni show, već smo odlučili povezati pjevanje i ples te na taj način proslaviti Dan škole 29. travnja, kad je ujedno i Svjetski dan plesa. Uključili su se i zbor, folklor, ritmika, a možda se dogodi i neko iznenađenje, tko zna?

Želite li poručiti nešto za kraj ovogodišnjim natjecateljima? Dati neke savjete ili im poželjeti sreću?

Najvažnije je da ples shvate kao hodanje sa stavom. Svaka gesta, svaki pokret može biti ples, ali važno je zapamtiti korake pa treba puno vježbe i strpljenja. Osobito je bitno da kod smišljanja i uvježbavanja koreografije svatko dođe do izražaja i da imaju strpljenja ukoliko netko treba više vremena da zapamti korak. U zajedničkom plesu svatko je zasebno bitan, no svi trebaju biti kao jedan organizam. Baš kao i u životu važna je skupina, prijatelji i obitelj, ali bitno je da smo i sebi važni. Tome nas uči ples. Budući da ples još pomaže da bolje pamtite i da se bolje koncentrirate, tko onda ne bi želio plesati, bez obzira na pobjedu?

U plesu nije važno pobijediti, važno je plesati i pritom se dobro osjećati!