Intervju s umirovljenom učiteljicom Marijanom Mikec

Razgovarale: Magdalena Milić, Lorena Pustaj, Patricija Runjak, Lucija Radoš, Vlatka Trputec, Nika Vuk

Kada ste počeli raditi u školi?

Počela sam raditi 1972. godine. Tada sam imala 22 godine.

Koje ste godine došli u našu školu? 

U ovu sam školu, koja se tada zvala Osnovna škola Nikole Luketića Kozarčanina, došla raditi 2. prosinca 1977. godine, s time da se produženi boravak održavao u Ulici Pavleka Miškine 55.

Kako je 1977. izgledala naša škola? Kakvi su bili učenici, je li ih bilo više ili manje?

Učenika je bilo mnogo više, oko 800. Škola je bila jako mala, nije bilo cijelog onog povišenog dijela gdje su danas učionice za Hrvatski, Matematiku, Fiziku i Biologiju. Nije bilo ni dvorane za Tjelesni. Pored svega, bio je još predmet koji se zvao Domaćinstvo. Uglavnom, uvijek smo se nekako snalazili i pomalo stiskali. U svakom razredu bilo je od 28 do 34 učenika, a boravak je bio prva četiri razreda pa smo se ja i još tri učiteljice stalno izmjenjivale.

Kako ste odlučili postati učiteljica? Je li tome pridonijela Vaša obitelj ili neki učitelj?

Odmalena sam željela raditi s djecom. Bila sam odlična učenica, imala sam pet iz svih predmeta pa sam mogla birati kojim se zanimanjem želim baviti. Jedno sam vrijeme čak razmišljala da postanem psihologinja, no nisam. Zatim sam se dvoumila hoću li biti profesorica hrvatskog jezika ili učiteljica razredne nastave. Ipak je prevagnulo ovo drugo i tako sam postala učiteljica razredne nastave.

Živite li oduvijek u Zagrebu?

U Zagreb sam došla 1977. godine, a dotad sam živjela u Slavoniji.

Koju ste srednju školu i fakultet završili?

Završila sam gimnaziju, a potom sam studirala na Pedagoškom fakultetu.

Koliko ste generacija ispratili?

U početku sam tri godine radila u boravku, a onda sam deset generacija ispratila kroz razrednu nastavu.

Koja Vam je generacija najviše prirasla srcu?

Sve su mi generacije učenika bile drage i prirasle srcu. Nemoguće mi je izdvojiti jednu jer sve su to bila moja djeca.

Je li Vam bilo teško svake četiri godine mijenjati generacije? Jeste li se na neki način vezali za njih?

Uvijek sam se vezala za njih, ali mi je bilo lakše kada bih ih još četiri godine viđala po hodnicima jer bismo bili u istoj smjeni.

Pamtite li imena svojih učenika još dugo nakon što odu iz osnovne škole?

Naravno, jako dobro pamtim imena svih svojih učenika.

Prepoznate li ih kada ih negdje sretnete?

Prepoznam ih redovito, čak ih znam prepoznati kada im čujem glas u pozadini. Naravno, takvi me susreti uvijek razvesele.

Koje su bolje, a koje lošije strane učiteljskog zanimanja?

Rijetki su bili loši trenutci u mome učiteljskome zanimanju, no ipak se radije sjećam onih dobrih. Na primjer, kada djeca koja prije nisu ništa znala sada imaju radne navike, lijepo se ponašaju, uče, čitaju, pišu... Tada imate osjećaj da ste nešto postigli.

Koji ste predmet najviše voljeli podučavati?

Hrvatski jezik, ako ne znaš čitati i pisati, ne možeš rješavati Matematiku, Prirodu i sve ostale predmete.

Jesu li se pravila ponašanja u školi promijenila od početka Vaše karijere?

Jesu, pravila su popustila u odnosu na djecu. Nekada su bila mnogo stroža pravila.

Kakav je osjećaj kad Vas djeca ne slušaju?

Pokušavam to ignorirati pred drugom djecom, ali kasnije nasamo porazgovaram s onim nestašnima.

Je li Vam bilo teško raditi s djecom?

Ne, nikada. Oduvijek sam to željela zato sam i odabrala ovo zanimanje.

Je li Vam koji učenik ostao u posebnom sjećanju? Jeste li imali omiljene učenike?

Nikad u razredu nisam imala ljubimaca jer svakog svog učenika cijenim. Netko treba više raditi, a netko manje. Važno da se dijete trudi.

Koja su Vam najljepša, a koja najlošija iskustva tijekom 40 godina rada?

Kao što sam već rekla, bilo je jako puno lijepih događaja i doživljaja, kada vidiš svoje učenike kako su ponosni na naučeno, kako se vesele, kako se marljivo trude da bi postigli što bolje rezultate... Naravno, bilo je i strašnih trenutaka. Najteže mi je bilo kada je moj Dorijan poginuo u blizini škole. Ne možete ni zamisliti moju tugu kada sam to morala reći njegovim roditeljima i prijateljima u razredu.

Postoje li razlike između generacija djece danas i u ono doba?

Naravno da postoje. Na primjer, nekada roditelji djecu prije škole nisu učili čitati i pisati slova, a danas ih uče, što ne bi trebali.

Ispričajte nam kako je bilo raditi u školi u vrijeme Domovinskog rata.

U vrijeme Domovinskog rata skrivali smo se u skloništu smještenom u blizini dvorane za Tjelesni, kamo smo jurili čim bismo čuli uzbunu. Redovito smo slušali radio da bismo na vrijeme saznali nove ratne vijesti. U našoj su školi bila smještena i neka djeca iz OŠ Pavleka Miškine.

Je li Vam ikada dosadilo biti učiteljica?

Nikada. Jako sam voljela svoj posao.

Jeste li ponekad zapostavljali privatni život zbog škole?

Ponekad se i to moralo dogoditi. Dobar učitelj treba biti spreman na žrtvu.

Jeste li imali kakvu zanimaciju ili hobi uz posao? Što volite raditi u slobodno vrijeme?

Išla sam na tečajeve strpljenja, često sam izrađivala goblene, bavila se ručnim radom. Mnogo čitam, ali moj su najdraži hobi putovanja. Najviše volim putovati.

Mislite li da bi u našoj školi trebalo nešto mijenjati?

Da, kao i u svakoj školi, ali nema vremena. Mislim da bi djecu više trebalo učiti kako raditi rukama, uvesti više informatike, likovnog izražavanja... Tako da jednom kad odrastu, mogu sami zakucati čavao u stol, a ne za svaku stvar zvati majstora.

Imate veliko iskustvo, što bi se trebalo promijeniti u hrvatskom obrazovnom sustavu?

Kad bi se mene pitalo, uvela bih informatiku od prvog razreda. Također bih htjela da se vjeronauk premjesti u crkvu jer nama oduzima sate. Još bih mnogo toga voljela promijeniti.

Donedavno smo Vas susretali po hodnicima škole, nedostaju li Vam učenici, kolege, škola?

Da, svi mi nedostaju. Ovdje sam provela velik dio svog života.

Jeste li sretni što odlazite u mirovinu ili ne? Zašto?

Da, zbog toga što ću sada imati više vremena za svoje hobije, za čitanje i putovanja. Osim toga, moći ću se više posvetiti svojoj obitelji.

Sada, kada pogledate s odmakom, što mislite, kakva ste učiteljica bili? 

Nastojala sam uvijek pomagati i svim učenicima biti pri ruci. Bila sam pažljiva prema svima i nisam poklanjala ocjene. Uglavnom, sebe smatram dobrom učiteljicom.

Želite li poručiti nešto generacijama koje dolaze?

Moja bi poruka bila: Strpljenje, rad i disciplina. Strpljenje prije svega, i učiteljima i učenicima!