2014-11-18 17:53:44

ROMSKI DJEČAK, PLASTIČNA BOCA I JEDAN NJEŽNI PLIŠANI PANDA

(U sklopu projekta Crvenog križa Tolerancijom protiv nasilja Ivan Domjančić, tada učenik 7. a razreda, napisao je ovaj tekst te njime osvojio prvo mjesto na razini Grada Zagreba i drugo  na razini cijelog projekta. Ponosni smo na njega!  op. prir.)

 

    Sjećam se kako sam toga svibanjskog popodneva znatiželjno gledao u brdo glomaznog otpada koje je brzo raslo, tu, na kraju moje ulice. Pogled mi se zaustavio na velikome plišanom pandi koji je ležao na vrhu brda nekako umorno i tromo. Bio je vrlo debeo i nezgrapan, ali ujedno nekako nježan i bespomoćan i nikako se nije uklapao među sve te odbačene kauče, stolce, jastuke i stare već požutjele madrace. Nakon dužeg promatranja    ugledao sam u podnožju brda romskog dječaka koji je bezbrižno sjedio zaklonjen starim hladnjakom. Oči su mu bile vedre i razigrane, a u ruci je držao štapić kojim je lupkao po tlu. Iz susjedstva sam začuo glasove: „Dobro pazite, suseda! Zaključavajte se! Začas vas buju pokrali!˝ Znao sam da je i dječak to čuo isto kao i ja. Isprva nisam primijetio nikakvu promjenu na njemu, osim što je ono lupkanje postalo malo snažnije. Onda sam uočio nešto važnije: u njegovim očima nestalo je onog sjaja i vedrine.

    Često razmišljam o tome romskom dječaku, razmišljam o njemu kada god čujem ili vidim nepravdu. Stavljam se u njegovu poziciju kada god čujem ogovaranje ili smijeh iza nečijih leđa. On nije učinio ništa loše, a opet su se ljudi prema njemu odnosili kao prema lopovu samo zato što je bio malo drugačiji. Te su žene prema njemu bile grube samo zato što je Rom, a on je možda bolji čovjek od njih. Što više razmišljam, to mi je jasnije da mnogi ljudi na ovome svijetu misle kako postaju bolje i veće osobe ako izvrijeđaju druge i drugačije osobe. Mnogi misle kako su vrjedniji od drugih samo zato što su druge boje kože, zato što su većina. Mislim da se protiv takvih treba boriti zbog svih onih ljudi koji su nečim pridonijeli svijetu, a bili su manjina. Većina nije uvijek u pravu i treba joj to pokazati. Uostalom, kad bi se uvijek slušalo većinu i kad bi ona odlučivala o napretku čovječanstva, vjerojatno ne bi bilo bar polovice stvari koje danas imamo. Do napretka nije došlo zbog zalaganja većine, nego zbog upornosti pa i žrtava manjine. Možda će jednom većina postati manjina, pitam se hoće li njih onda netko pratiti. Možda bi bilo dobro da se, bar na jedan dan, manjine i većine zamijene pa da oni koji diskriminiraju druge osjete kako je to biti diskriminiran.

            Priča o romskom dječaku još nije gotova… Nakon nekoliko trenutaka dječak je ustao i krenuo prema dvorištu preko puta. Kada je prišao dvorištu, rekao je: „Gospođo, oprostite…“, ali ona se brzo okrenula i pobjegla u kuću. Tad me ugledao i krenuo prema meni. Kada je prišao, zavukao je ruku pod jaknu i nakon nekoliko trenutaka izvadio plastičnu bocu: „Mogu li si kod tebe natočiti vode, žedan sam?“ Nisam znao što da kažem pa sam rekao samo:  „Naravno.“ Rekao sam samo to, a zapravo sam mu se želio ispričati, želio sam mu se ispričati u ime onih žena koje su ga nazivale lopovom. Želim se ispričati svima koji su se ikada osjetili ili će se tek osjećati odbačenima kao veliki, debeli, ali ipak nježni plišani panda s početka priče.

 

                                                                                   


Osnovna škola Medvedgrad Zagreb