Osmaši na terenskoj nastavi u Vukovaru

Piše: Eva Tadić (8.b)

VUKOVAR – GRAD HEROJA

U jutarnjim satima oblačnog 28. rujna 2012. krenuli smo u grad pun ratnih  uspomena – Vukovar. Stigli smo na odredište nakon otprilike pet sati putovanja autobusom.

Prvo smo posjetili vukovarsku bolnicu, u kojoj su za vrijeme Domovinskog rata

 zbrinjavane žrtve. Zanimljiva je činjenica da se za vrijeme rata ne smiju napadati,  bombardirati ili na bilo koji drugi način oštećivati zgrade i prostori označeni crvenim križem, a ova bolnica još uvijek ima rupe od granata. Unatoč toj nepravdi, u bolnicu su primani čak i ranjeni vojnici srpskih paravojnih postrojbi te su jednako tretirani i zbrinjavani kao i hrvatski vojnici. U bolnici se još uvijek može osjetiti tuga za pogubljenima i stradalima u Domovinskom ratu. Zatim smo se Trpinjskom cestom, gdje je poginuo general bojnik Blago Zadro, odvezli do Spomen-doma hrvatskih branitelja. Ispred Spomen-doma nalazi se Groblje tenkova koje je također posvećeno poginulim braniteljima. Uputili smo se prema  Memorijalnom centru Domovinskog rata grada Vukovara. To je zgrada u kojoj je izloženo različito oružje, zaštitne kacige i maske, table s kratkim dnevnicima iz 1991., osmrtnice branitelja, fotografije… Ondje smo imali priliku vidjeti zemunice i logor, štoviše i ući u tenkove. Sve smo to mogli vidjeti, a ostalo nam je prepričavala časnica kojoj, sudeći po suzama u očima dok nam se obraćala, nije bilo lako govoriti o nedavnoj prošlosti svoga grada. Tijekom vožnje prema Ovčari vidjeli smo legendarni vodotoranj kako se, bez obzira na ratna oštećenja, dotrajalost i neodržavanje, ponosno pruža u nebeske visine. U Spomen-domu Ovčara prikazane su žrtve rata i njihove osobne stvari koje su nađene uz njih.  Najtužnije je bilo vidjeti fotografije obitelji poginulih, jer te obitelji više nikada neće imati priliku zagrliti ili poljubiti izgubljenog člana. U njihovim je srcima ostao trajni trag rata. Zato smo na Ovčari ostavili krunice i pomolili se za naše i nađene i izgubljene branitelje te njihove

obitelji. Pošto smo se pomolili na Ovčari, morali smo otići i na groblje gdje su pokopani branitelji. Nemaju obične grobove, nego je u čast svakog poginulog postavljen jedan bijeli križ. Posljednja destinacija bio je samostan, u kojem smo gledali dokumentarni film o ratu i posjetili crkvu. Za kraj smo imali slobodnih 45 minuta za samostalno razgledavanje grada Vukovara.

 Putovanje u razoreni grad promijenilo nas je, naša razmišljanja o ratu, o onome što imamo, o sreći… Na svakom mjestu koje smo posjetili saznali smo poneki detalj iz rata, bez cenzure i ublažavanja, baš onako kako je zapravo bilo. Ti ljudi, civili, obični građani proživjelisu pravi pakao na Zemlji, a  sve zbog nečije sebičnosti i zloće. Mnogi su morali ponovno graditi svoj cijeli život jer im je prošli bio uništen i neupotrebljiv. Iako mi iz Zagreba

nismo prošli što i ljudi iz Vukovara, imamo poveznicu. Svi živimo u Hrvatskoj, dijelimo jezik, povijest, kopno, zrak, more, snove i ratne uspomene.

I JOŠ NEŠTO

Bez obzira koliko je ono što smo vidjeli i čuli na ovoj terenskoj nastavi bilo potresno, mi uvijek nađemo razloga za smijeh. U restoranu Dunavska golubica, u kojem smo ručali, dogodila se poprilično smiješna nezgoda. Naime, Jakov iz 8.b otišao je do konobarice po bokal vode. Dao joj je bokal, ona se naglo okrenula i kako se okrenula, tako joj je pukla peta na cipeli, a ona je pala koliko je duga i široka. Priskočili smo joj u pomoć, ali događaj se  još uvijek prepričava. Tko pozna Jakija, može zamisliti izraz na njegovom licu.